„Tražim žensku osobu sa znanjem engleskog i talijanskog jezika i daktilografije. Mogućnost putovanja u inozemstvo.“ Bio je to oglas objavljen u Večernjaku uoči ljeta '88., na koji sam se javila negdje pri kraju svoga studija. U studentskim danima stalno sam nešto raduckala kako bih si upotpunila budžet, jer su mi moji slali dovoljno za ono osnovno, za stan i hranu. U stvari, svoj sam dinar počela zarađivati već s nekih 15 godina; gradila se kuća i nije ga bilo viška za moju krpicu iz Trsta, željenu knjigu, ploču, ili koncert. Poslove tada nije bilo lako pronaći i bila sam presretna kada bi mi uspjelo; voljela sam raditi i zaraditi, no motiv mi nije bio samo novac, već i želja za novim susretima i poznanstvima, novim doživljajima i vidicima.
Prvi - i jedva dočekani posao - bilo je pranje prozora u Domu željezničara na Žabici. Ubrzo sam avancirala i za agenciju Kvarner-Express pratila strane turiste, ponajviše na relaciji opatijski hoteli - pulski aerodrom, u društvu sa simpatičnim vozačem autobusa, nadimka Čokolino. Na moj su žiro-račun negdje u srednjoj školi počeli kapati i prvi (skromni) novinski honorari, iz riječkog omladinskog Vala i Novog lista, za koji sam se okušala i kao sezonski dopisnik s Raba gdje sam inače ljetovala, odakle sam im priloge slala telefonom iz uzavrele rapske pošte, diktirajući ih njihovoj daktilografkinji u Rijeci. Odlaskom na studij u Zagreb uslijedili su štandovi na Velesajmu i kuhanje kava, uredski poslovi u Tekstilprometu i švedskoj Asei, danas ABB-u, zabavno statiranje na snimanju filma o gimnastičarki Nadiji Comaneci, a palo je i jedno isto tako zabavno prodavanje stare odjeće na Hreliću.
Engleski sam znala vrlo dobro, zamalo ga i studirala, daktilografiju čak odlično (zahvaljujući istoimenom predmetu u novinarskom usmjerenju u srednjoj školi), no moj je talijanski bio tako-tako, così-così. Učila sam ga neko vrijeme i, dapače, jako voljela, ali govorila na razini kupovine u omiljenom mi Trstu: Buon giorno, Quanto costa, Arrivederci… Ipak, javila sam se na spomenuti oglas pa što bude bude. Che sarà, sarà!
Stigao je poziv na razgovor, u hotel Palace na Zrinjevcu. „Ja sam Krešo,“ rekao je poslodavac iz spomenutog oglasa i pružio mi ruku, uz svoj široki i prepoznatljiv osmijeh. „Da, znam,“ nasmijala sam se. Jer, tko ne bi znao Krešu, Krešu Ćosića? Ne samo Zagreb, nego cijeli svijet! Ukratko, naš je slavni košarkaš tražio osobu koja bi toga ljeta otputovala kod njega u Bolognu, gdje je bio angažiran kao trener, zbog sređivanja obimne novinske dokumentacije o njegovoj sportskoj karijeri, potrebne za autobiografiju koju je planirao napisati. Bili bi tu i raznorazni uredsko-tajničko-organizacijski poslovi, najprije u Bologni, kasnije u Zagrebu…
Nakon nekoliko susreta i razgovora, i nakon što sam odabrana za tu osobu, za sve smo se uspješno dogovorili: i za honorar i za datum mog dolaska u Bolognu. No, iskrsnuo je jedan problem, morala sam mu priznati. Ne, ne, nije to bio moj slabašni talijanski! „U čemu je problem?“, pitao je Krešo. „Moj dečko,“ odgovaram. „Nije mu pravo da idem.“ „Pa neka ide i dečko,“ riješio je Krešo taj problem vrlo brzo.
Tako smo uskoro nas dvoje, u našim bezbrižnim srednjim dvadesetim, u crveno prefarbanoj Peglici, bez klime, navigacije i mobitela, prevalili put do Bologne. Dočekao nas je Krešo u svom stanu u središtu grada, u Via delle Lame, u blizini Palazzo dello Sport, njihovog Doma sportova - znala sam si toliko prevesti. Odvezao nas je ubrzo na izlet u slikoviti gradić Brisighellu, u kojemu se održavao srednjovjekovni sajam. Tražeći put, zaustavio je auto i zamolio da upitam prolaznike kako tamo stići. Srce mi je malo lupalo, ali sam uspjela sročiti rečenicu na talijanskom i odahnula razumjevši što znači odgovor: „Sempre dritto“. Ma samo pravo! Uspjela sam za koji dan svladati i kupovinu uredskog materijala po koji me je poslao u „Buffetti registratori“, dućan nalik našim Narodnim novinama. Trebalo je kopirati brdo novinskih članaka i posložiti ih u nekoliko istovjetnih grupa registratora, budući da je Krešo živio na nekoliko adresa i na svakoj želio imati po jedan „folder“ za planiranu knjigu.
Kada sam kasnije prijateljicama prepričavala svoj mali posao u Italiji, slušale su me u nevjerici. Jer, Krešo nas je primio kao dugo znane prijatelje, a ne kao poslodavac. Častio nas je kao gostoljubivi domaćin i u njegovom smo društvu isprobali sva ona fina jela melodičnih imena koja završavaju na -inni, -onni, -elle… Ako se negdje dobro jede, onda je to u ovom krasnom gradu, čijim bih nadsvođenim ulicama ponovno voljela prošetati. Mislim, Trst je u srcu prvi, ali Bologna! Bilo je lijepo i opušteno, malo se radilo, malo čavrljalo, malo obilazilo grad, bez presije i požurivanja, no hrpe fotokopiranih članaka uredno su rasle i punile registratore iz dana u dan. Talijanski mi, na sreću, nije trebao za neku ozbiljniju konverzaciju, čega sam se cijelo vrijeme potajno pribojavala. Toga sam ljeta zauvijek upamtila frazu: „Tutta posto, tutta posto!“ - Sve u redu, sve u redu!, koju je Krešo znao ponavljati u svojim čestim telefonskim razgovorima. Iznenada i neplanirano, morao je na nekoliko dana otputovati u Grčku, gdje mu je ponuđen novi angažman. Ostavio nam je na raspolaganju i stan i ključeve svog auta i novce za hranu. Što reći? (U ovom su dijelu priče moje prijateljice ostale u još većoj nevjerici.) Uz to, imali smo dovoljno slobodnog vremena za izlet vlakom do Firence. Nakon par tjedana lijepog života u Italiji, s pokojom kilom i krpicom viška vratili smo se kući i još stigli otići na more.
Povratkom na jesen u Zagreb bilo je još poslova za Krešu, uglavnom tipkanja tekstova, telefoniranja…, a pojavili su se i prvi kompjuteri pa sam se u njegovom zagrebačkom uredu privikavala i na taj novitet. Radila sam kod njega nekoliko puta tjedno, paralelno u vrijeme dok sam spremala svoj diplomski rad. Uz radni stol je imao bogatu biblioteku s velikim brojem knjiga na engleskom jeziku, koje sam si ponekad posuđivala na čitanje, što mi je također bio lijepi bonus. A zahvaljujući Kreši prvi puta sam letjela avionom. Za njegov novi radni prostor u Zadru trebalo je prebaciti računalo u košarkašku dvoranu Jazine, tamo ga instalirati i u posao uputiti njegovu zadarsku suradnicu. Po mene je iz Zadra poslao vozača, osigurao mi smještaj u hotelu Kolovare, a za povratak u Zagreb uručio avionsku kartu, za moj prvi, kratki, ali slatki let.
Danas mi je žao, ne zbog sujete, da nemam niti jednu zajedničku fotografiju s Krešom. Na vrijeme naše suradnje podsjeća me tek nekoliko mojih crno-bijelih fotki iz Bologne i Firence, a jedinu opipljivu uspomenu na to doba imam s Eurobasketa '89: crno-zlatnu keramičku kutijicu koju mi je poklonio grčki organizacijski tim, s kojim sam surađivala u vrijeme tog košarkaškog prvenstva. Održano je u lipnju 1989. u zagrebačkom Domu sportova, kada me je šef angažirao na izdavanju akreditacija i ulaznica za VIP goste. Karte za sve utakmice dobio je i moj poseban VIP gost, trinaestogodišnji brat, koji je među navijače stigao iz Rijeke.
Poslije Eurobasketa Krešu su putevi vodili na razne strane: u Zadar, Grčku, Ameriku, a ja sam u jesen '89., nekoliko mjeseci nakon diplomiranja i nakon - zbrajam tek danas - dobrih deset godina honorarnog raduckanja, dobila posao u struci i „za stalno“. Tako je nekako spontano završila i naša suradnja, koje sam se intenzivno prisjetila lani, u vremenu sveopćeg globalnog i svog osobnog resetiranja, u vrijeme kada mi je Zagreb izgledao sumorniji no ikad. Čupala sam iz sjećanja - te nikad čudnije 2020. - vedre slike iz prošlosti, iskrsnuo je odnekud i Krešo i Bologna i sva ta nesvakidašnja priča i još puno drugih dragih ljudi, susreta i mjesta, da me podsjete da nije uvijek sve bilo tužno i sivo.
Drugi razlog intenzivnog prisjećanja na Krešu skorijeg je datuma, a poticaj upravo njegova autobiografija za koju sam nekad davno u Bologni kopirala novinske izreske. Da skratim vrijeme svom sinu koji zbog sportske ozljede mora dugo mirovati i ne odustajući od iscrpljujuće borbe s njegovom digitalijom, tražim neku knjigu kojom bih ga privoljela na čitanje. Možda o nečemu što najviše voli, o sportu, nekom sportašu…, razmišljam ubrzano i sjetim se da sam pročitala da je izašao Krešin životopis. U moru banalnosti i crnila kojima smo bombardirani - i ako još nije sve izgubljeno - voljela bih da u dobrim knjigama pronalazi putokaze, a u dobrim ljudima, kakav je Krešo bio, uzore. Ne tvrdim to samo zbog osobnog, pozitivnog iskustva i zato jer je meni bio dobar „šef“. Pozitivnih priča o njemu je nebrojeno, koje nisu tek kurtoazne riječi o jednom sportskom velikanu. Ne sjećam se, samo kao detalj, da se Krešo nije sagnuo prema ispruženoj ruci u zajedničkim šetnjama bolonjskim ulicama.
Pomalo iscrpljujuća bila je i moja potraga za Krešinom autobiografijom. Obišla sam pola Zagreba, i kioske i knjižare, što me je, u neku ruku i razveselilo: znači da moji nisu u pravu kad tvrde da jedino još ja kupujem knjige. U kiosku na Vrbiku, zadnja koja im je ostala, prodavačici je pala iza police i nije ju nikako mogla dohvatiti. Vratila sam se po nju idući dan; ja ponekad stvarno ne odustajem! Dok ju nekoliko dana bezuspješno tražim, gledam emisije o Kreši, prisjećam se onih osamdesetih, onih košarkaških utakmica i dvorana koje su mi obilježile mladost, našeg srčanog navijanja. Pratili smo strastveno Cibonu, doslovce disali s njom, isto tako i našu reprezentaciju, legendarnog Dražena. Ponovno čujem ona ranija, pomalo zaboravljena imena uz koja smo odrastali: Plećaš, Šolman, Dalipagić, Slavnić, Delibašić, Đerđa, Jelovac, Kapičić, Skansi, Tvrdić… I neka mi oproste ljubitelji nogometa (sine, oprosti!), dinamika te igre, ma samo broj pogodaka - koji nikada ne može biti nula:nula, škripa tenisica i zvuk lopte na parketu - moji su argumenti u korist košarke, iako nisam ja neki sportski znalac. No, s velikim guštom ponovno gledam Krešu na parketu i divim se s kakvom je samo lakoćom igrao! Čitam više o njemu, slušam što govore njegovi prijatelji i suigrači, i iznova otkrivam s kojom količinom ljudskosti je živio! Koja je stala u njegovih nepunih 47 godina, koliko je bio na ovom svijetu. Iz naše ljudske perspektive otišao je prerano, iz one druge možda obavio sve što je trebao, što mu je dragi Bog dao i namijenio. Iz moje perspektive, darivao lijepa sjećanja, koja su me - a tko bi to onoga ljeta '88. u Bologni rekao, da nije samo honorar u pitanju! - razvedrila u sumorna vremena.
Autobiografiju, na žalost, nije stigao završiti, to je prije dvije godine učinila njegova kćer. Odnedavno je ta knjiga, pod nazivom „Igraj, vjeruj, živi“ - uz onu grčku kutijicu s Eurobasketa i nekoliko mojih fotografija iz Italije - još jedna opipljiva uspomena na njega u mom domu. Sinu sam u posveti za brzi oporavak citirala jednu mudru Krešinu rečenicu, nadajući se da će ostale sam otkriti.
Moj talijanski je još uvijek tako-tako, možda malo bolji nego onda kada sam se javila na Krešin oglas. No, vjerujem da mi on ne bi ni zamjerio da je otkrio moje krhko znanje. Ipak ne gubim nadu da ću ga jednoga dana svladati, tako da još uvijek čuvam i svoje srednjoškolske udžbenike. Ima nešto u tom jeziku zbog čega ga volim, nešto umirujuće. „Mama opet sluša Talijane,“ rugaju mi se djeca. Čitam ovih dana - istina, uz mali napor - tekstove o Kreši i na tom jeziku. Uspijevam razumjeti i složenije rečenice, a odlično razumijem ove: „Era un gioccatore geniale. Era un uomo geniale.“ „Bio je genijalan igrač. Bio je genijalan čovjek.“ Nisam košarkaški ekspert i za prvu ne mogu suditi, ali za ovu drugu - to potvrđujem.
2021. Tatjana Jalušić