"If all that sports have to offer is fame, and pleasure in it, then this is giving up too much for something that doesn’t attract you that much in the first place."

Krešo
During the past years, the association has organized found raising campaigns to help the ones in need. Part of profits from our current project, Kresimir Cosic's Autobiography, will also be used in humanitarian purposes.

News

Basketball game - Brigham Young University, USA vs Basketball Club Zadar

Wednesday, 23.8.2023., 7 pm
Krešimir Ćosića Hall, Višnjik, Zadar

Ticket price: 2 euro (available at ticket office by the hall)

Brigham Young University, division I NCAA, will play the local Basketball Club Zadar, Croatian champions season 2022/2023, as part of their Italy-Croatia trip tour. The university has a special 50-year connection with Zadar thanks to their mutual player, Zadar's Kresimir Cosic. Kresimir Cosic, Naismith Basketball Hall of Famer, is the most awarded player ever in Croatia and one of three in Europe, he was the first non-American to receive All American honors in the US, he revolutionized basketball in Europe and was the first European drafted for the NBA opening the US basketball gate to European basketball players.

BYU will be visiting the Kresimir Cosic Camp held in Zadar at the time, Kresimir Cosic statue and Kresimir's first basktball hoop memorial site.

16/08/2023

Remebering Kreso

26.11.1948.-25.5.1995. Krešimir Ćosić

Every year on May 25th we pay tribute to one of the greatest basketball players in history of the sport. 26 years has passed since Kreso lost his final game against limphoma in Baltimore, Maryland.


On this day we especially like to remember his good spirit, eternal optimism and the vision he had for Croatian and European basketball. Despite all the hurdles, he pushed for changes and every team he was a part of, he left it better and more complete. He helped develop the game of basketball in general, in his home country, Europe and at college. He was an innovator, his thinking was 15 years ahead of the game. He was a visionary and a basketball genius. The man ahead of his time is proof that despite all obstacles, with work and vision, we can do amazing things.

Due to the pandemic, this year's anniversary was marked only by laying flowers on Kreso's grave in Zagreb at the Mirogoj Cemetery and by his statue overlooking the Kresimir Cosic Hall in Zadar.

Participants: Kresimir Cosic's family, the Croatian Basketball Federation, members of the Kresimir Cosic Association and representatives from the Basketball Club Zadar.  

 

26/05/2021

Masks for the Zagreb Sports High School

DONATION

The Kresimir Cosic Association donated 100 washable double-layered masks for 100 students in the Zagreb Sports High School where young athletes from all over Croatia are able to get their high school degree and focus on their prefered sport at the same time.

This is the next generation of great athletes and with quality masks, hopefully, we can keep them safe and practicing. 

17/10/2020

Kreso's First Basketball Hoop Renovated!

Things to See in Zadar

The Kresimir Cosic Association was working with the local government to renovate Kreso's first basketball hoop for his 25th death anniversary on May 25, 2020.

The coronavirus pandemic delayed the renovation but despite this setback, the basket and wall were successfully renovated and presented on September 4th, 2020. The basketball hoop represents more than a mere starting of a great career. It reminds us that despite all odds if we work hard and set our goals, we can become anything. Young generations are reminded that in the beginning, no one believed in Kreso, and despite this, he never lost faith and became the second foreigner to be inducted into the Naismith Basketball Hall of Fame, Olympic medalist, FIBA Hall of Famer, FIBA Marrit Award recipient, All American and so much more. https://www.kresimircosic.com/en/kresimir-cosic/awards-and-acknowledgements/ 

Kresimir Cosic was the first player to play all 5 positions, a misunderstood center of the time, 20 years ahead of his time, a revolutionary, a medal-winning coach, and all of this because he didn't care when they said 'You'll never be good enough'.

The hoop is located in Zadar, by Kreso's childhood home, Frana Alfirevica street.

04/09/2020

Kresimir Cosic Street And Memorial Center in Dobropoljana.

Third Street in Croatia Named After Kresimir Cosic

Kreso's parent's birth place, Dobropoljana on Pasman Island across from Zadar, is giving back to Kresimir Cosic who put them on the map.

Recently a mural was painted at the enterance of the village and the main street that enters Dobropoljana was named after Kresimir Cosic. Soon we will be seeing Kreso's memorial center, welcome signs with his name on them and a statue!

Pasman Mayor, coincidently named Kresimir Cosic, who was named after this great basketball legend said:
'We plan to build a memorial center for Kresimir Cosic. His family and the Kresimir Cosic Association will be involved in the process. We also asked the Croatian Olympic Comittee, Croatian Basketball Federation and the government for finalancial help. The center will be built by the basketball court where he as a child spent his summers playing basketball. We also plan to build a life size statue of Kreso as well as setting up welcome boards upon entering Dobropoljana where it will be evident that Kreso was originally from there.'

This basketball hall-of-famer is already givien tribute in Zagreb where a square is named after him, in Vukovar and Zadar each with Kresimir Cosic streets, on Ugljan Island a palace bears his name, in Opatija he has a star on their walk of fame, in Provo (Utah) his Jersey was retired at BYU, and in Zadar he has his statue looking at the Kresimir Cosic Sports Hall.

Since 1998 the Croatian national basketball cup bears the name - The Kresimir Cosic Cup.

https://www.kresimircosic.com/en/kresimir-cosic/landmarks/ 

04/02/2020

Krešo Made His First Basket for Zadar in Dubrovnik

Krešo's Autobiography Presented in Dubrovnik

Vlado Vanjak, coach and personal friend, doc. Ivan Fattorini, family friend, and Ana Cosic Pajurin, Kreso's daughter presented Kreso's autobiography in Dubrovnik. 

Ana emphasized how when deciding on the book concept, she realized that it had to go chronologically because while you are reading it, you realize how much he matures as a man and as a basketball player with each turning page. 

Kreso started writing his autobiography in the 80's, just as Ana was born, and never quite finished it. Ana took all his writing and audio cassettes and complied a 400-page book. It’s based on all his memoirs and as Ana claims 'Every single word in that book is his. This is why it is so important for athletes to read it, he constantly emphasizes that a great player is not necessarily the one with the best stats. A great player, makes the team great.'

Vlado said that it was a privilege to know him and be his friend, because wherever he went, he just made everyone a better person. He said that little is known about his efforts in the Croatian embassy in the U.S. during the Homeland war in Croatia, how important he was for the country in helping explain the complex situation that was taking place at the time. 'He was very much at home in the U.S., he knew so many people wherever he went. In Utah he was a hero, they build a sports hall just so that they could fit 20,000 people that wanted to go see him play at BYU. He was the first foreigner All-American, can you believe this man rejected the NBA? Who does that? He was offered a huge contract but finally decided to go home, because he missed his friends and the Zadar way of life too much.'

Fattorini recalled memories of them visiting Italy where Kreso played and how he received the biggest standing ovation even though he was at the time playing for the competing team. 'Wherever he showed up, they applauded him, it would take us an hour to just walk down a street because everyone wanted an autograph, to talk to him, just to say hi.' 

The Visia Hall in Dubrovnik center was filled with nostalgic fans and young basketball players showing that he is not forgotten in any corner of Croatia and wider.

 

04/02/2020

Here is What People are Saying About Kreso’s Book

''I have the need to say that I am honestly fascinated with the text. It fantastic, interesting, intriguing, with numerous life lessons. There is no such book in Croatian literature. It is so powerful, it reveals in a very direct way a completely new dimention of a great athlete. Reading is joy, it widens the readers horizons and enables a sort of emotional connection to a world-class athlete. I especially enjoyed the end, I had this gush of emotion and couldn’t keep myself from sheading a tear. It was an honor to read this book. As a reader I have to say: Thank you for sharing it with the world."

Alan Čaplar, editor, 1st edition

 

''This is great. This book is especially important for the history of basketball. An unusual writer, an exceptional basketball player. I am still in shock, good shock, as to how much this autobiography is nothing like I’ve ever read."

Jovan Kosijer, former Sportske novosti journalist

 

"I can’t remember the last time I read a book. This one, however, I read with such ease and anticipation. Here you see who Kreso was. Objective, self-critical, objective and aware of himself and his surroundings. The way that he presents the success of the Jugosavian national team is elegant and full of spirit. And that is exactly who he was."

Vladimir Vanjak, friend

 

"Kreso just gave me blast from the past. I went back with him to our days when we were young, days I long for. His memories of every moment of his life and partly mine made me very emotional. I was especially fascinated with his thoughts and explanations, almost philosophical value in all of them. Not to mention his knowledge of sports psychology which is at a scientific level. 
And so, as much as I was happy to read this book, I was also sad. I had a hard time going back to those great times. This book will remind everyone who knew him of who he was and to those that didn’t, it will tell the true story of the greatest of the great, my teammate, friend and best man that I will miss forever.
"

Dragan Kapičić, teammate in Jugoslavian national team

 

 

 

 

04/04/2019

All events
Zagreb
Krešimir Ćosić Square
Vukovar
Krešimir Ćosić Street
Zadar
Krešimir Ćosić Street
Krešimir Ćosić Hall
Memorial basketball hoop
Otok Ugljan
Kresimir Cosic Castle
Opatija
A star on the walk of fame
Provo, Utah
Marriot center, retired jersey
Pašman, Dobropoljana
Krešimir Ćosić Street
Landmarks
"It is easy to be mean. You don’t need human qualities for that. As soon as human value is lost, everything is in danger, everything collapses."
Other quotes

Memory book

Mala priča o velikom Kreši

Tatjana Jalušić 02/11/2021

„Tražim žensku osobu sa znanjem engleskog i talijanskog jezika i daktilografije. Mogućnost putovanja u inozemstvo.“ Bio je to oglas objavljen u Večernjaku uoči ljeta '88., na koji sam se javila negdje pri kraju svoga studija. U studentskim danima stalno sam nešto raduckala kako bih si upotpunila budžet, jer su mi moji slali dovoljno za ono osnovno, za stan i hranu. U stvari, svoj sam dinar počela zarađivati već s nekih 15 godina; gradila se kuća i nije ga bilo viška za moju krpicu iz Trsta, željenu knjigu, ploču, ili koncert. Poslove tada nije bilo lako pronaći i bila sam presretna kada bi mi uspjelo; voljela sam raditi i zaraditi, no motiv mi nije bio samo novac, već i želja za novim susretima i poznanstvima, novim doživljajima i vidicima.

Prvi - i jedva dočekani posao - bilo je pranje prozora u Domu željezničara na Žabici. Ubrzo sam avancirala i za agenciju Kvarner-Express pratila strane turiste, ponajviše na relaciji opatijski hoteli - pulski aerodrom, u društvu sa simpatičnim vozačem autobusa, nadimka Čokolino. Na moj su žiro-račun negdje u srednjoj školi počeli kapati i prvi (skromni) novinski honorari, iz riječkog omladinskog Vala i Novog lista, za koji sam se okušala i kao sezonski dopisnik s Raba gdje sam inače ljetovala, odakle sam im priloge slala telefonom iz uzavrele rapske pošte, diktirajući ih njihovoj daktilografkinji u Rijeci. Odlaskom na studij u Zagreb uslijedili su štandovi na Velesajmu i kuhanje kava, uredski poslovi u Tekstilprometu i švedskoj Asei, danas ABB-u, zabavno statiranje na snimanju filma o gimnastičarki Nadiji Comaneci, a palo je i jedno isto tako zabavno prodavanje stare odjeće na Hreliću.

Engleski sam znala vrlo dobro, zamalo ga i studirala, daktilografiju čak odlično (zahvaljujući istoimenom predmetu u novinarskom usmjerenju u srednjoj školi), no moj je talijanski bio tako-tako, così-così. Učila sam ga neko vrijeme i, dapače, jako voljela, ali govorila na razini kupovine u omiljenom mi Trstu: Buon giorno, Quanto costa, Arrivederci… Ipak, javila sam se na spomenuti oglas pa što bude bude. Che sarà, sarà!

Stigao je poziv na razgovor, u hotel Palace na Zrinjevcu. „Ja sam Krešo,“ rekao je poslodavac iz spomenutog oglasa i pružio mi ruku, uz svoj široki i prepoznatljiv osmijeh. „Da, znam,“ nasmijala sam se. Jer, tko ne bi znao Krešu, Krešu Ćosića? Ne samo Zagreb, nego cijeli svijet! Ukratko, naš je slavni košarkaš tražio osobu koja bi toga ljeta otputovala kod njega u Bolognu, gdje je bio angažiran kao trener, zbog sređivanja obimne novinske dokumentacije o njegovoj sportskoj karijeri, potrebne za autobiografiju koju je planirao napisati. Bili bi tu i raznorazni uredsko-tajničko-organizacijski poslovi, najprije u Bologni, kasnije u Zagrebu…

Nakon nekoliko susreta i razgovora, i nakon što sam odabrana za tu osobu, za sve smo se uspješno dogovorili: i za honorar i za datum mog dolaska u Bolognu. No, iskrsnuo je jedan problem, morala sam mu priznati. Ne, ne, nije to bio moj slabašni talijanski! „U čemu je problem?“, pitao je Krešo. „Moj dečko,“ odgovaram. „Nije mu pravo da idem.“ „Pa neka ide i dečko,“ riješio je Krešo taj problem vrlo brzo.

Tako smo uskoro nas dvoje, u našim bezbrižnim srednjim dvadesetim, u crveno prefarbanoj Peglici, bez klime, navigacije i mobitela, prevalili put do Bologne. Dočekao nas je Krešo u svom stanu u središtu grada, u Via delle Lame, u blizini Palazzo dello Sport, njihovog Doma sportova - znala sam si toliko prevesti. Odvezao nas je ubrzo na izlet u slikoviti gradić Brisighellu, u kojemu se održavao srednjovjekovni sajam. Tražeći put, zaustavio je auto i zamolio da upitam prolaznike kako tamo stići. Srce mi je malo lupalo, ali sam uspjela sročiti rečenicu na talijanskom i odahnula razumjevši što znači odgovor: „Sempre dritto“. Ma samo pravo! Uspjela sam za koji dan svladati i kupovinu uredskog materijala po koji me je poslao u „Buffetti registratori“, dućan nalik našim Narodnim novinama. Trebalo je kopirati brdo novinskih članaka i posložiti ih u nekoliko istovjetnih grupa registratora, budući da je Krešo živio na nekoliko adresa i na svakoj želio imati po jedan „folder“ za planiranu knjigu.

Kada sam kasnije prijateljicama prepričavala svoj mali posao u Italiji, slušale su me u nevjerici. Jer, Krešo nas je primio kao dugo znane prijatelje, a ne kao poslodavac. Častio nas je kao gostoljubivi domaćin i u njegovom smo društvu isprobali sva ona fina jela melodičnih imena koja završavaju na -inni, -onni, -elle… Ako se negdje dobro jede, onda je to u ovom krasnom gradu, čijim bih nadsvođenim ulicama ponovno voljela prošetati. Mislim, Trst je u srcu prvi, ali Bologna! Bilo je lijepo i opušteno, malo se radilo, malo čavrljalo, malo obilazilo grad, bez presije i požurivanja, no hrpe fotokopiranih članaka uredno su rasle i punile registratore iz dana u dan. Talijanski mi, na sreću, nije trebao za neku ozbiljniju konverzaciju, čega sam se cijelo vrijeme potajno pribojavala. Toga sam ljeta zauvijek upamtila frazu: „Tutta posto, tutta posto!“ - Sve u redu, sve u redu!, koju je Krešo znao ponavljati u svojim čestim telefonskim razgovorima. Iznenada i neplanirano, morao je na nekoliko dana otputovati u Grčku, gdje mu je ponuđen novi angažman. Ostavio nam je na raspolaganju i stan i ključeve svog auta i novce za hranu. Što reći? (U ovom su dijelu priče moje prijateljice ostale u još većoj nevjerici.) Uz to, imali smo dovoljno slobodnog vremena za izlet vlakom do Firence. Nakon par tjedana lijepog života u Italiji, s pokojom kilom i krpicom viška vratili smo se kući i još stigli otići na more.

Povratkom na jesen u Zagreb bilo je još poslova za Krešu, uglavnom tipkanja tekstova, telefoniranja…, a pojavili su se i prvi kompjuteri pa sam se u njegovom zagrebačkom uredu privikavala i na taj novitet. Radila sam kod njega nekoliko puta tjedno, paralelno u vrijeme dok sam spremala svoj diplomski rad. Uz radni stol je imao bogatu biblioteku s velikim brojem knjiga na engleskom jeziku, koje sam si ponekad posuđivala na čitanje, što mi je također bio lijepi bonus. A zahvaljujući Kreši prvi puta sam letjela avionom. Za njegov novi radni prostor u Zadru trebalo je prebaciti računalo u košarkašku dvoranu Jazine, tamo ga instalirati i u posao uputiti njegovu zadarsku suradnicu. Po mene je iz Zadra poslao vozača, osigurao mi smještaj u hotelu Kolovare, a za povratak u Zagreb uručio avionsku kartu, za moj prvi, kratki, ali slatki let.

Danas mi je žao, ne zbog sujete, da nemam niti jednu zajedničku fotografiju s Krešom. Na vrijeme naše suradnje podsjeća me tek nekoliko mojih crno-bijelih fotki iz Bologne i Firence, a jedinu opipljivu uspomenu na to doba imam s Eurobasketa '89: crno-zlatnu keramičku kutijicu koju mi je poklonio grčki organizacijski tim, s kojim sam surađivala u vrijeme tog košarkaškog prvenstva. Održano je u lipnju 1989. u zagrebačkom Domu sportova, kada me je šef angažirao na izdavanju akreditacija i ulaznica za VIP goste. Karte za sve utakmice dobio je i moj poseban VIP gost, trinaestogodišnji brat, koji je među navijače stigao iz Rijeke.

Poslije Eurobasketa Krešu su putevi vodili na razne strane: u Zadar, Grčku, Ameriku, a ja sam u jesen '89., nekoliko mjeseci nakon diplomiranja i nakon - zbrajam tek danas - dobrih deset godina honorarnog raduckanja, dobila posao u struci i „za stalno“. Tako je nekako spontano završila i naša suradnja, koje sam se intenzivno prisjetila lani, u vremenu sveopćeg globalnog i svog osobnog resetiranja, u vrijeme kada mi je Zagreb izgledao sumorniji no ikad. Čupala sam iz sjećanja - te nikad čudnije 2020. - vedre slike iz prošlosti, iskrsnuo je odnekud i Krešo i Bologna i sva ta nesvakidašnja priča i još puno drugih dragih ljudi, susreta i mjesta, da me podsjete da nije uvijek sve bilo tužno i sivo.

Drugi razlog intenzivnog prisjećanja na Krešu skorijeg je datuma, a poticaj upravo  njegova autobiografija za koju sam nekad davno u Bologni kopirala novinske izreske. Da skratim vrijeme svom sinu koji zbog sportske ozljede mora dugo mirovati i ne odustajući od iscrpljujuće borbe s njegovom digitalijom, tražim neku knjigu kojom bih ga privoljela na čitanje. Možda o nečemu što najviše voli, o sportu, nekom sportašu…, razmišljam ubrzano i sjetim se da sam pročitala da je izašao Krešin životopis. U moru banalnosti i crnila kojima smo bombardirani - i ako još nije sve izgubljeno - voljela bih da u dobrim knjigama pronalazi putokaze, a u dobrim ljudima, kakav je Krešo bio, uzore. Ne tvrdim to samo zbog osobnog, pozitivnog iskustva i zato jer je meni bio dobar „šef“. Pozitivnih priča o njemu je nebrojeno, koje nisu tek kurtoazne riječi o jednom sportskom velikanu. Ne sjećam se, samo kao detalj, da se Krešo nije sagnuo prema ispruženoj ruci u zajedničkim šetnjama bolonjskim ulicama.

Pomalo iscrpljujuća bila je i moja potraga za Krešinom autobiografijom. Obišla sam pola Zagreba, i kioske i knjižare, što me je, u neku ruku i razveselilo: znači da moji nisu u pravu kad tvrde da jedino još ja kupujem knjige. U kiosku na Vrbiku, zadnja koja im je ostala, prodavačici je pala iza police i nije ju nikako mogla dohvatiti. Vratila sam se po nju idući dan; ja ponekad stvarno ne odustajem! Dok ju nekoliko dana bezuspješno tražim, gledam emisije o Kreši, prisjećam se onih osamdesetih, onih košarkaških utakmica i dvorana koje su mi obilježile mladost, našeg srčanog navijanja. Pratili smo strastveno Cibonu, doslovce disali s njom, isto tako i našu reprezentaciju, legendarnog Dražena. Ponovno čujem ona ranija, pomalo zaboravljena imena uz koja smo odrastali: Plećaš, Šolman, Dalipagić, Slavnić, Delibašić, Đerđa, Jelovac, Kapičić, Skansi, Tvrdić… I neka mi oproste ljubitelji nogometa (sine, oprosti!), dinamika te igre, ma samo broj pogodaka - koji nikada ne može biti nula:nula, škripa tenisica i zvuk lopte na parketu - moji su argumenti u korist košarke, iako nisam ja neki sportski znalac. No, s velikim guštom ponovno gledam Krešu na parketu i divim se s kakvom je samo lakoćom igrao! Čitam više o njemu, slušam što govore njegovi prijatelji i suigrači, i iznova otkrivam s kojom količinom ljudskosti je živio! Koja je stala u njegovih nepunih 47 godina, koliko je bio na ovom svijetu. Iz naše ljudske perspektive otišao je prerano, iz one druge možda obavio sve što je trebao, što mu je dragi Bog dao i namijenio. Iz moje perspektive, darivao lijepa sjećanja, koja su me - a tko bi to onoga ljeta '88. u Bologni rekao, da nije samo honorar u pitanju! - razvedrila u sumorna vremena.

Autobiografiju, na žalost, nije stigao završiti, to je prije dvije godine učinila njegova kćer. Odnedavno je ta knjiga, pod nazivom „Igraj, vjeruj, živi“ - uz onu grčku kutijicu s Eurobasketa i nekoliko mojih fotografija iz Italije - još jedna opipljiva uspomena na njega u mom domu. Sinu sam u posveti za brzi oporavak citirala jednu mudru Krešinu rečenicu, nadajući se da će ostale sam otkriti.

Moj talijanski je još uvijek tako-tako, možda malo bolji nego onda kada sam se javila na Krešin oglas. No, vjerujem da mi on ne bi ni zamjerio da je otkrio moje krhko znanje. Ipak ne gubim nadu da ću ga jednoga dana svladati, tako da još uvijek čuvam i svoje srednjoškolske udžbenike. Ima nešto u tom jeziku zbog čega ga volim, nešto umirujuće. „Mama opet sluša Talijane,“ rugaju mi se djeca. Čitam ovih dana - istina, uz mali napor - tekstove o Kreši i na tom jeziku. Uspijevam razumjeti i složenije rečenice, a odlično razumijem ove: „Era un gioccatore geniale. Era un uomo geniale.“ „Bio je genijalan igrač. Bio je genijalan čovjek.“ Nisam košarkaški ekspert i za prvu ne mogu suditi, ali za ovu drugu - to potvrđujem.

 

2021. Tatjana Jalušić

 

 

Krešin bicikl

Saša Lješković 25/05/2020

Zadar. 1982 godina. Međunarodni košarkaški kamp. Stepenice studentskog doma. Sjedim, čekam starije drugove da dođu sa večere. Ja 14-godišnjak. Odjednom pored mene se pojavljuje naš domaćin, veliki Krešo. Skamenjen, vezao mi se jezik, a on pokušava da me oslobodi treme. Pola sata smo razgovarali. Pitao me kako se zovem, odakle dolazim, koju poziciju igram u timu, ko su moji saigrači, trener, kakav je Nikšić, Crna Gora... Ta nežnost u glasu, taj osmjeh, i danas me prati kada se pomene njegovo ime. Ja mali plej sa svega 176 cm, a on tako veliki. Zapitah se šta nas to spaja? Ko sam to ja, koji ne znam napraviti pravilno lijevi dvokorak, da mu skrenem pažnju. Gledati ga na terenu, pored klupe, u gledalištu bilo je fascinantno . Zapamtio sam to njegovo biciklo kojim je dolazio u Jazine tih dana. Čudu sam se čudio. Priuštio nam je mna kampu da gledamo prve NBA utakmice daleko ispred ostalih u Jugoslaviji. Volio je nas crnogorce, nikšićane. Jedino je nama iz Crne Gore i poslao poziv za učešće na kampu. A mi smo uzvratili učenjem košarke, druženjem sa zadranima, i ostali zauvijek zaljubljeni u Jazine i najvatreniju publiku na svijetu. Najmlađi tada, a danas sa 52 godine igram i dalje košarku sa svojim drugarima u veteranskoj ekipi i susrećemo se često sa vršnjacima iz Zadra i Hrvatske. Nadam se da će nam se ispuniti želja i da ćemo doći na Turnir koji se organizuje u Zadru i opet osjetiti u vazduhu, na ulici tu nežnost i taj osmjeh Krešin, posjetiti Jazine i kupiti majicu sa likom Krešimira Ćosića najvećeg evropskog igrača. Takvu majicu sam dobio na poklon od druga koji je posjetio prije par godina sportski butik u centru Zadra.
Budite ponosni na Krešu, a mi ćemo i u Crnoj Gori čuvati uspomenu na njega.
Saša Lješković dr. vet. medicine i pisac

Jedinstveni i neponovljivi Krešo

Damir Ćus 24/12/2019

U osnovnoj školi volio sam sve sportove posebno nogomet koji je planetarni sport, ali Svjetsko
prvenstvo u Ljubljani 1970. i zlatna medalja definitivno je kraljicu igara kod pubertetlije smjestila na prvo mjesto.
Kraljica igara je koletivna igra ali vizija igrača sa brojem 11 bila je prepoznatljiva. Još je dublje vizija i misija Kreše došla do izražaja na kampu u Poreču 1983. kada je Krešo uz asistenciju "Glavice" ekipe podijelio mladim trenerima

Lako je bilo biti prvi kada si imao u ekipi Dina i Begija uz Vukovića te nadolazeće mlađahne Marcelića i
Komazeca. Međutim veličina Kreše je bio dolazak na " bezveznu" utakmicu u Pulu kada je mali Pazin
do pred nekoliko minuta do kraja sa playom i trenerom igračem držao domaćine na konopcima u gostima.
Znam kako je imati duplu ulogu svaka čast bila je ta jedna rečenica koja ti je dala poticaj da ostaneš u košari
u raznim ulogama do danas. Kada sredinom lipnja ove godine, točnije 18. 6. imaš privilegiju da sat vremena popričaš sa kćerkom Anom, tražiš i nalaziš usporedbe sa pokojnim ocem još jednom se iz prve ruke uvjeriš o kakvom se vizionaru radi. Uvjeriš se iz prve ruke da je stvarno to tako i bilo, da u tim mlađahnim godinama Krešo
je imao veliku zrelost da piše dnevnik i da je Ana "samo složila rukopise" ! Prolazi ti kroz glavu riječi Rate Tvrdića u gradskoj vijećnici Zadra, sjećanja Vlade Vanjka, uspoređuješ knjigu iz 2005. Nevena Bertičevića i supruge Ljerke, uspoređuješ Tonija Kukoča, Dražena Petrovića i Pina Đerđu.

Dolaziš do zaključka svi spomenuti i nespomenuti junaci kraljice igara su neponovljivi. Ipak Krešo je jedan
jedini uz poštovanje svih neponovljih! Krešo je jednistven kao igrač, trener, vizionar i čovjek! Oba dvije knjige
mogu se pročitati u jednom danu, ali u biti nikada ih niste pročitali jer ih iznova trebate ponovno čitati!
Ne samo to, navedene traže i prvi i drugi i treći produžetak i play off jer Krešo je to zaslužio!

Od lipnja sam stalno razmišljao o dubokim. Međutim očito da je ovo vrijeme pred Badnjak i Božić tražilo posebnu pažnju! I neka nam ne zamjeri obitelj Ćosić, u ovo vrijeme okupljanja obitelji moramo ponoviti već davno poznato
Krešo je bio ne samo član obitelji Ćosić, nego i hrvatske košarkaške ( i svjetske) obitelji i ne samo košarkaške obitelji!

Jedan jedini, jednistveni i neponovljivi legendarni Krešo Ćosić!