''Ako manje »napadaš« u prazno, postaješ smireniji i konstruktivniji.''

Krešimir Ćosić (Igraj, vjeruj, živi)
Udruga je osnovana kako bi očuvala ime i povijesno značenje košarkaša, trenera, diplomata, biskupa, oca i supruga Krešimira Ćosića.
Tijekom godina, Udruga je prikupljala sredstva za pomoć potrebitima putem humanitarnih večera i sličnih aktivnosti, obnovila je prvi koš na kojem je Krešimir Ćosić započeo svoju karijeru u Zadru, inicirala je izradu spomenika u Zadru, izdala Krešine zapise kroz autobiografiju, organizirala panel na temu Košarke jučer, danas, sutra, donirala maske Športskoj gimnaziji u Zagrebu, podijelila majice djeci i dr.

Vijesti

Panel Košarka jučer, danas i sutra

Povodom 73. rođendana velikana

Zanimljiva panel diskusija „Košarka jučer, danas, sutra“ u zadarskoj kavani Lovre, otvorila je brojna pitanja iz svijeta košarke. Panel je organizirala Udruga Dani Krešimira Ćosića povodom 73. rođendana velikana hrvatske i svjetske košarke Krešimira Ćosića.

„Jako nam je drago da smo organizirali ovaj panel povodom 73. rođendana Krešimira Ćosića. Sama ideja bila je da potaknemo diskusiju o košarci koje nedostaje, što je dosta čudno za jedan takav kolektivan sport. Krešimir je uvijek zagovarao da društveni interesi, te interesi kolektiva trebaju prevladati pojedince zbog čega smo i organizirali ovaj panel.

Smatram da je dobro da se priča o tome pa samim time i postepeno pronalaze rješenja za napredak, te za ostvarenje rezultata kakve je i sam Krešimir ostvario, a i generacije nakon njega. Tako bi se opet svi okupili u velikom broju i uživali u košarci.“ - Izjavila je Ana Ćosić Pajurin, dok je Zdenka Zrilić dodala: „Izuzetno mi je drago da smo kao Udruga organizirali ovaj panel. Važno je da se ovakvi konstruktivni razgovori o aktualnim temama događaju, jer to može biti jedini put za boljitak ne samo košarke, već i hrvatskog sporta uopće!“

Panelu su nazočili Marija Pletikosa, državna tajnica u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Tomislav Družak, državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta te Renata Gubić, upraviteljica Zaklade „Hrvatska za djecu“ koja je zadarskim mladim košarkašicama i košarkašima darovala lopte te istaknula: „Rado podržavamo projekte koji šalju vrijednu poruku. Sportske aktivnosti vrlo su važne za normalan rast i razvoj djece. Budućnost hrvatske košarke leži u budućim naraštajima!“

„Vrlo dobro se razgovaralo i promišljalo o prošlosti, dobro se sagledao sadašnji trenutak, ali čuli smo i zanimljive ideje o budućnosti hrvatske košarke. Bilo je lijepih i dobrih tema i ideja, bilo je i kritike i pohvale. Ja sam kao predstavnik Ministarstva turizma i sporta čuo neke detalje koje do sada ili nisam znao ili nisam dovoljno obraćao pažnju na njih. Pozdravljam današnji panel i vjerujem da će biti još takvih panela koji će promišljati o sportu u Hrvatskoj općenito!“ – izjavio je Tomislav Družak, državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta.

Odgovore na neka od gorućih pitanja iz svijeta košarke dali su Veljko Mršić, izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije, Željko Jerkov, predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca, Krešimir Novosel, tehnički direktor KK Cedevita, Vladimir Vanjak, predstavnik Udruge Krešimir Ćosić i trener te košarkaški veteran i legenda Pino Gjergja.

„Svi se sjećamo hrvatske košarke kada je bila u vrhu Europe i svijeta po pitanju klubova ali i reprezentacije. Danas nažalost nismo na tom nivou. Da bismo opet imali vrhunske igrače klubovi moraju biti na visokoj razini. Prvi prioritet je osnažiti klubove kako bi oni ponovo postali bitni čimbenici na regionalnoj i europskoj sceni.

Tada ćemo početi dobivati i kvalitetne igrače za reprezentaciju koja bi u tom slučaju bila puno bolja nego što je danas.“ – istaknuo je izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije Veljko Mršić te dodao: „Košarka je jedan globalni sport gdje na svakom reprezentativnom natjecanju u Europi desetak momčadi želi osvojiti zlatnu medalju. Pred nama je trnovit put, talenata ima samo ih moramo početi pretvarati u prave, istinske zvijezde kakve su bile nekada. Kada uspijemo napraviti tu transformaciju možemo očekivati velike stvari.“

„Nadamo se pozitivi u budućnosti. Koliko god je bila teška situacija iza nas i još traje radi same pandemije, ali s nekom uspostavom sustava i kontinuiranim radom te upornošću mislim da možemo postići puno i napredovati. Samim time nadamo se boljim rezultatima i boljem razvoju igrača. Potrebno je privući pažnju mlađih naraštaja te ih privući sportu.“ – izjavio je Krešimir Novosel, tehnički direktor KK Cedevita.

Podsjećamo, Krešimir Ćosić prvi je Hrvat koji je ušao u Američku kuću slavnih, jedini je koji je dobio prestižnu FIBA nagradu - FIBA Order of Merit, koja je dodijeljena samo 66 osoba na svijetu za doprinos razvoju košarke kao sporta. Krešimir Ćosić je primio nagradu u prvoj generaciji 1994. godine, na drugom mjestu odmah iza R. William Jonesa, jednog od utemeljitelja FIBA-e. Krešo bi ove godine 26.11.2021. navršio 73 godine. Uvijek se pitamo kako bi košarka u Hrvatskoj izgledala da ju je sustavno unaprjeđivao posljednjih 27 godina.

Cijelu diskusiju možete pogledati na youtube-u https://www.youtube.com/watch?v=pggwJIkTQEk 

 

6.11.2021.

Nebojša Belić preminuo u 71. godini

Napustio nas je naš dugogodišnji član

Napustio nas je naš dragi član Nebojša Belić. 

Nebojša Belić bio je član Udruge Dani Krešimira Ćosića od osnutka 1996. godine te je uvijek pružao potporu u svim aktivnostima vezanim uz očuvanje povjesnog značaja Krešimira Ćosića. Ovaj petak bi mu bio rođendan a u subotu je trebao prisustvovati skupštini Udruge.

Belić je dužnost direktora Zadra obnašao od 1996. do 2002. godine, razdoblju u kojemu je klub osvojio dva Kupa Krešimira Ćosića (1998. i 2000. godine).

Hvala ti na svemu što si napravio da očuvaš Krešinu uspomenu, a na nama je da se sjetimo svih tvojih dobrih dijela svaki puta kada se okupimo. 

Počivaj u miru!

30.10.2021.

Polaganje cvijeća povodom 26. godišnjice smrti Krešimira Ćosića

26.11.1948.-25.5.1995.

26.11.1948.-25.5.1995. Krešimir Ćosić

Svake godine na godišnjicu smrti, 25. svibnja odajemo počast prerano preminulom Krešimiru Ćosiću. Ove godine obilježavamo 26 godina od kada nas je Krešo napustio nakon kratke ali teške borbe protiv raka limfoma.

Na ovaj dan se posebno volimo sjetiti njegovog dobrog duha, optimizma i vizije koje je imao za hrvatsku ali i europsku košarku. On je unatoč svim preprekama gurao promjene i unaprijedio je svaki klub i ekipu u kojoj je bio. On je unaprijedio razvoj košarke općenito u Europi i primjenjivao je inovacije 15 godina prije nego što će taj način igre postati svakodnevnica. Bio je vizionar i košarkaški genije. Čovjek ispred svoga vremena je dokaz da unatoč svim preprekama, uz trud i viziju, možemo postići čuda.

Zbog pandemije koronavirusa ove godine obilježena je godišnjica smrti samo polaganjem cvijeća na grobu na Mirogoju u Zagrebu i kod spomenika ispred Dvorane Krešimira Ćosića u Zadru u 10:00 sati. 

Polaganju na Mirogoju su prisustvovali obitelj Krešimira Ćosića i predstavništvo Hrvatskog košarkaškog saveza a u Zadru ispred spomenika počast su dali članovi Udruge Dani Krešimira Ćosića (potpredsjednica Zdenka Zrilić, Vlado Vanjak i Umberto Piasevoli) i predstavnici KK Zadra (direktor Žilavec, trener Mršić i kapetan Mavra).

26.5.2021.

72. rođendan Krešimira Ćosića

Majice za fanove

Povodom 72. (26.11.1948.) rođendana Krešimira Ćosića, Udruga Dani Krešimira Ćosića donirala je majice top fanovima u Facebook grupi https://www.facebook.com/kresimircosic.udruga 

 

26.11.2020.

Udruga donirala maske Športskoj gimnaziji u Zagrebu

Visokokvalitetne perive maske za sportaše

Udruga Dani Krešimira Ćosića, donirala je 100 visokokvlitetnih perivih maski Športskoj gimnaziji u Zagrebu kako bi pomogli u zaštiti mladih sportaša te na ovaj način pomogli u suzbijanju širenje epidemije koronavirusa.

 

 

13.10.2020.

Prvi koraci našeg velikana

Obnovljeni prvi koš

Na ovom je mjestu spomen koš postavljen još 1996. godine, a ove je godine, kada se obilježava 25. obljetnica smrti velikana obnovljen u organizaciji Udruge Dani Krešimira Ćosića i sufinanciranjem Grada Zadra. U novom sjaju koš će i dalje inspirirati generacije koje dolaze te podsjećati na početke ovog košarkaškog genija koji je glas o Zadru i Hrvatskoj prenio cijelom svijetu.

U ulici Frane Alfirevića okupili su se brojni uzvanici iz grada Zadra i šire kako bi odali počast ovom velikanu koji je revolucionirao svjetsku košarku. 

 

4.9.2020.

Prije 25 godina izgubili smo dio sebe…

Prije 25 godina, nestala je vizija košarke

Mnogo je toga rečeno o legendi o Krešimiru Ćosiću. Taj jedinstveni fenomen koji se rađa jednom u sto godina, i kao da je došao, dao nam sve i otišao u nadi da ćemo nešto naučiti.

Na žalost, čini se da nismo ništa naučili od Kreše nakon njegove prerane smrti 1995. godine. Krešimir Ćosić nas je napustio 25.5.1995., prije točno 25 godina. Sa svojih 46 godina života ostavio je hrvatsku košarkašku scenu praznom.

Zadnja medalja koju je hrvatska reprezentacija osvojila bila je u Grčkoj u lipnju 1995., mjesec dana nakon Krešine smrti. Tada smo prestali biti svjetska i europska košarkaška sila. Za mjesec dana bit će 25 godina od naše zadnje košarkaške medalje.

Krešimir Ćosić je u kasnim 60-ima pomutio planove KK Zadru odlaskom na fakultet Brigham Young. Tamo je osvojio skoro sve što se moglo osvojiti i vratio se u Europu kao prvi stranac All American, heroj u državi Utah, prvi Europljanin na draftu NBA-a, a do nedavno je držao rekorde u asistencijama, skokovima i koševima za svoje sveučilište. Krešo se vratio u Zadar kao što je obećao, i s novim znanjem spojio europsku i američku košarku. Primijenio je ono najbolje s oba kontinenta, a rezultati su pokazivali točno to.

Da je Krešo prihvatio ponude NBA-a u 70-ima, imao bi odlične individualne uspjehe, ali koji bi bio njegov doprinos europskoj košarci, Zadru, reprezentaciji? U to vrijeme igrači nisu smjeli igrati za NBA tj. profesionalno i u reprezentaciji u isto vrijeme. Da je ostao, vjerojatno bi se povlačilo njegovo ime po današnjim NBA portalima jer kako kažu: Krešo je bio Magic Johnson prije Magica. Otvorio bi možda ranije ulazak europskih igrača u NBA, ali zar je to ultimativni cilj? Ili bi cilj trebao biti nešto više? Svatko bira svoj put. Ako nas je ičemu naučila 2020., to je da je neophodna promjena naših vrijednosti. Novac dođe i ode i u biti na kraju te nikada ne ispuni.

Odlaskom Kreše, otišla je i vizija hrvatske košarke, već 25 godina tapkamo na mjestu. Možda je ovo prilika da se prisjetimo svega što nas je htio naučiti (Izvor: Autobiografija Igraj, vjeruj, živi):

  • Košarka je kolektivni sport, individualac ne može vrijediti više od ekipe;
  • U košarci ne smije biti ega;
  • Bez razvoja mladih talenata, nema budućnosti sporta;
  • Individualni interesi ne smiju nadvladati interese društva;
  • Zajedništvo ekipe se ne dešava preko noći, treba raditi na tome;
  • Treba davati priliku mladima u igri;
  • Mladi moraju poštivati starije iskusne igrače;
  • Igrač nije samo sportaš, on je uzor, i kao takav se treba nastojati formirati kao kompletna osoba;
  • Ono što igrač čini izvan terena, utječe na njegovu igru na terenu;
  • Igrači se trebaju školovati;
  • Materijalno te ne smije voditi u odlukama, mora postojati viši cilj;
  • Ne trebaš se bojati zauzeti za ono što smatraš ispravni

Dragi naš Krešo, hvala ti na viziji i na neprocjenjivoj košarkaškoj ostavštini.

25.5.2020.

Krešimir Ćosić po uspjesima je najbolji hrvatski košarkaš svih vremena

Uspjesi govore više od subjektivnih mišljenja

9. svibnja 2020. Sportske novosti objavile su rang listu najboljih hrvatskih košarkaša, kako slijedi:

1. Dražen Petrović

2. Toni Kukoč

3. Krešimir Ćosić

Potaknuti ne egom i interesom, več željom za istinom, odlučili smo kreirati tablicu s objektivnom usporedbom uspjeha sva tri igrača. Tablica prikazuje sasvim drugačije rezultate od gore navedenog redoslijeda. Iako su sva tri igraća fenomenalni, izvanserijski, vrhunski košarkaši, ovakvim polovičnim anketama iskrivljuje se i povijest i činjenice. Tim više, što su Sportske novosti 1998. proglasile Krešimira Ćosića najboljim hrvatskim sportašom svih vremena a povodom 50 godina SN-a. U konkurenciji su bili: Đurđica Bjedov, Krešimir Ćosić, Hrvoje Horvat, Matija Ljubek,  Mate Parlov, Dražen Petrović i Dragutin Šurbek. ČLANAK,

Realnu i objektivnu usporedbu pročitajte putem iduće poveznice.

Kliknite na tablicu usporedbe i sami zaključite koja je prava istina.

TABLICA USPOREDBE

 

13.5.2020.

Vidimo se 2021.

Odgođeni kampovi

Zbog epidemiološke situacije uzrokovane koronavirusom, Dječji kampovi Krešimira Ćosića su odgođeni za ljeto 2021.

Zdravlje na prvom mjestu.

1.4.2020.

Igraj, vjeruj, živi u Rijeci

Promocija Krešine autobiografije

RIJEKA »Ideja o knjizi visi nad mojom glavom od rođenja. Naime, kada sam se rodila, Krešo počinje pisati. Sjećam se tih spisa, odlazaka kod tete koja je sve rukopise pretipkavala dok bi joj on diktirao, a mi bismo se igrali sa stranicama. Cijelo vrijeme znala sam da to postoji. Kasnije je mama, kada smo ostali sami, znala to spomenuti, čak je dala dio toga pretipkati u kompjuter. Kada sam otišla na porodiljni dopust, pomislila sam, što ću sada raditi godinu dana, idem se uhvatiti toga. Mislila sam da ću to riješiti za mjesec dana. Ispostavilo se da toga ima puno, kutije i kutije«, rekla je Ana Ćosić Pajurin, urednica i najstarija kći Krešimira Ćosića, legende hrvatske košarke, na promociji autobiografije »Krešimir Ćosić: Igraj, vjeruj, živi« u Gradskoj viječnici Grada Rijeke.

- Na kraju se rad autobiografiji se odužio, potrajao je tri godine jer sam promijenila koncept. Cijelo vrijeme sam se vodila njegovim riječima da ne želi kronologiju, dok s druge strane mora biti kronologije kada iza svega postoji pozadina. Tu sam se najviše namučila - dodaje Ana Ćosić, koja je imala priliku, gotovo dva i pol desetljeća nakon prerane smrti u 46. godini od raka limfoma, još bolje upoznati oca. 

U nazočnosti uglavnom košarkaških djelatnika, trenera i bivših košarkaša u vijećnici Grada Rijeke održano je predstavljanje autobiografije Krešimira Ćosića „Igraj, vjeruj, živi“, knjige što je zahvaljujući Ani Ćosić Pajurin, kćeri legendarnog hrvatskog košarkaša, svjetlo dana ugledala prošle godine.

- Za mene košarka nije bila izvor prihoda, zarade ni slave, nego poticaj za razmišljanje. Razmišljanjem o košarci učio sam o vjeri i životu te ih povezivao, za mene je sve to bila jedna cjelina.“, jedno je od Krešinih razmišljanja u knjizi što se referira na razdoblje od 1963. do 1983. godine, a počeo ju je pisati kada je početkom osamdesetih godina došao u Cibonu.

- Nikada tu knjigu nije uspio završiti jer nikad nije bio u potpunosti zadovoljan. Osim kronologije, medalja, uspjeha, puno je tu i drugih stvari, a Krešu je čitavo vrijeme mučilo kako sve to sklopiti u jednu cjelinu. Nikad nije sve te materijale uspio objediniti, ali sada smo mi to napravili. Inače, stao je pisati s 1983. godinom, svojom posljednjom igračkom godinom. I nakon toga više nije pisao. Nije želio kronologiju, ali jednostavno nije bilo drugačijeg načina da se sve to posloži. Uostalom, željela sam da netko tko nije živio u to vrijeme može shvatiti što se u to vrijeme događalo i zato smo knjigu tako i slagali, započela je Ana Ćosić Pajurin, ujedno i urednica autobiografije „Igraj, vjeruj, živi“, koja je knjigu predstavila u društvu Vlade Vanjka, Krešinog prijatelja i nekadašnjeg suigrača, itekako znanog košarkaškog djelatnika.  

Krešimir Ćosić u knjizi ne piše samo o košarci, iako je ona dominantna. U knjizi ima dosta filozofskih i psiholoških promišljanja života.

- Od početka svoje košarkaške karijere bio je fizički slab, ali je bio centar i osuđen na borbu. I tada je shvatio da mora koristiti svoj um. Na početku knjige svaka mu je utakmica bila važna, kasnije je sve manje bio bitan rezultat, a sve je više njegovih razmišljanja o svim aspektima košarke i života.

Autobiografija „Igraj, vjeruj, živi“ samo je djelić ogromne Krešine ostavštine.

Kao što je to rekao Vlado Vanjak, Krešo je ostavio izuzetno velik trag i vjeru u amanet. Vjeru u sebe, vjeru u ljude.

- Kada je Krešo počeo igrati nije postojao tip igrača kojega je predstavljao Krešo kada je počeo igrati. Dakle, da bude polivalentan igrač s 210 centimetara, da može prenijeti loptu, da može razigravati, da može učiniti svoje suigrače boljima ne ističući sebe. Krešo se nije želio ukalupiti, tražio je nešto novo, nove izazove, nove vrijednosti i stvarao ih. Kreše se sjećam još iz juniorskih dana, po njemu  se odmah vidjelo da je njegova situaciona košarkaška inteligencija daleko ispred svih i da će on košarci donijeti nešto novo. I to se dogodilo. Krešimir Ćosić donio je svjetskoj košarci jednu dimenziju više. Reprezentacija bivše države i bez Kreše je imala sjajne igrače, ali osvajati su počeli tek s njegovim dolaskom. Njegovom pojavom počeo se stvarati taj košarkaški pokret na ovim prostorima. Jednostavno, je sve oko sebe učinio boljim,  zaključio je Vanjak.

http://www.novilist.hr/Sport/Kosarka/U-Gradskoj-vijecnici-Grada-Rijeke-promovirana-autobiografija-Krese-Cosica

https://www.sportcom.hr/sport/kosarka/u-gradskoj-vjecnici-predstavljena-autobiografija-krese-cosica-igraj-vjeruj-zivi

 

 

 

 

27.2.2020.

Sva događanja
Zagreb
Trg Krešimira Ćosića
Vukovar
Ulica Krešimira Ćosića
Zadar
Ulica Krešimira Ćosića
Dvorana Krešimira Ćosića
Memorijalni koš
Otok Ugljan
Dvorac Krešimira Ćosića
Opatija
Zvijezda na šetnici slavnih
Provo, Utah
Marriot center, umirovljen dres
Pašman, Dobropoljana
Ulica Krešimira Ćosića
Znamenitosti
"Lako je biti bezobrazan. Za to ne treba ljudskih kvaliteta. Čim nema tih ljudskih vrijednosti, sve je u opasnosti, sve se ruši."
Ostali citati

Knjiga sjećanja

Mala priča o velikom Kreši

Tatjana Jalušić 2.11.2021.

„Tražim žensku osobu sa znanjem engleskog i talijanskog jezika i daktilografije. Mogućnost putovanja u inozemstvo.“ Bio je to oglas objavljen u Večernjaku uoči ljeta '88., na koji sam se javila negdje pri kraju svoga studija. U studentskim danima stalno sam nešto raduckala kako bih si upotpunila budžet, jer su mi moji slali dovoljno za ono osnovno, za stan i hranu. U stvari, svoj sam dinar počela zarađivati već s nekih 15 godina; gradila se kuća i nije ga bilo viška za moju krpicu iz Trsta, željenu knjigu, ploču, ili koncert. Poslove tada nije bilo lako pronaći i bila sam presretna kada bi mi uspjelo; voljela sam raditi i zaraditi, no motiv mi nije bio samo novac, već i želja za novim susretima i poznanstvima, novim doživljajima i vidicima.

Prvi - i jedva dočekani posao - bilo je pranje prozora u Domu željezničara na Žabici. Ubrzo sam avancirala i za agenciju Kvarner-Express pratila strane turiste, ponajviše na relaciji opatijski hoteli - pulski aerodrom, u društvu sa simpatičnim vozačem autobusa, nadimka Čokolino. Na moj su žiro-račun negdje u srednjoj školi počeli kapati i prvi (skromni) novinski honorari, iz riječkog omladinskog Vala i Novog lista, za koji sam se okušala i kao sezonski dopisnik s Raba gdje sam inače ljetovala, odakle sam im priloge slala telefonom iz uzavrele rapske pošte, diktirajući ih njihovoj daktilografkinji u Rijeci. Odlaskom na studij u Zagreb uslijedili su štandovi na Velesajmu i kuhanje kava, uredski poslovi u Tekstilprometu i švedskoj Asei, danas ABB-u, zabavno statiranje na snimanju filma o gimnastičarki Nadiji Comaneci, a palo je i jedno isto tako zabavno prodavanje stare odjeće na Hreliću.

Engleski sam znala vrlo dobro, zamalo ga i studirala, daktilografiju čak odlično (zahvaljujući istoimenom predmetu u novinarskom usmjerenju u srednjoj školi), no moj je talijanski bio tako-tako, così-così. Učila sam ga neko vrijeme i, dapače, jako voljela, ali govorila na razini kupovine u omiljenom mi Trstu: Buon giorno, Quanto costa, Arrivederci… Ipak, javila sam se na spomenuti oglas pa što bude bude. Che sarà, sarà!

Stigao je poziv na razgovor, u hotel Palace na Zrinjevcu. „Ja sam Krešo,“ rekao je poslodavac iz spomenutog oglasa i pružio mi ruku, uz svoj široki i prepoznatljiv osmijeh. „Da, znam,“ nasmijala sam se. Jer, tko ne bi znao Krešu, Krešu Ćosića? Ne samo Zagreb, nego cijeli svijet! Ukratko, naš je slavni košarkaš tražio osobu koja bi toga ljeta otputovala kod njega u Bolognu, gdje je bio angažiran kao trener, zbog sređivanja obimne novinske dokumentacije o njegovoj sportskoj karijeri, potrebne za autobiografiju koju je planirao napisati. Bili bi tu i raznorazni uredsko-tajničko-organizacijski poslovi, najprije u Bologni, kasnije u Zagrebu…

Nakon nekoliko susreta i razgovora, i nakon što sam odabrana za tu osobu, za sve smo se uspješno dogovorili: i za honorar i za datum mog dolaska u Bolognu. No, iskrsnuo je jedan problem, morala sam mu priznati. Ne, ne, nije to bio moj slabašni talijanski! „U čemu je problem?“, pitao je Krešo. „Moj dečko,“ odgovaram. „Nije mu pravo da idem.“ „Pa neka ide i dečko,“ riješio je Krešo taj problem vrlo brzo.

Tako smo uskoro nas dvoje, u našim bezbrižnim srednjim dvadesetim, u crveno prefarbanoj Peglici, bez klime, navigacije i mobitela, prevalili put do Bologne. Dočekao nas je Krešo u svom stanu u središtu grada, u Via delle Lame, u blizini Palazzo dello Sport, njihovog Doma sportova - znala sam si toliko prevesti. Odvezao nas je ubrzo na izlet u slikoviti gradić Brisighellu, u kojemu se održavao srednjovjekovni sajam. Tražeći put, zaustavio je auto i zamolio da upitam prolaznike kako tamo stići. Srce mi je malo lupalo, ali sam uspjela sročiti rečenicu na talijanskom i odahnula razumjevši što znači odgovor: „Sempre dritto“. Ma samo pravo! Uspjela sam za koji dan svladati i kupovinu uredskog materijala po koji me je poslao u „Buffetti registratori“, dućan nalik našim Narodnim novinama. Trebalo je kopirati brdo novinskih članaka i posložiti ih u nekoliko istovjetnih grupa registratora, budući da je Krešo živio na nekoliko adresa i na svakoj želio imati po jedan „folder“ za planiranu knjigu.

Kada sam kasnije prijateljicama prepričavala svoj mali posao u Italiji, slušale su me u nevjerici. Jer, Krešo nas je primio kao dugo znane prijatelje, a ne kao poslodavac. Častio nas je kao gostoljubivi domaćin i u njegovom smo društvu isprobali sva ona fina jela melodičnih imena koja završavaju na -inni, -onni, -elle… Ako se negdje dobro jede, onda je to u ovom krasnom gradu, čijim bih nadsvođenim ulicama ponovno voljela prošetati. Mislim, Trst je u srcu prvi, ali Bologna! Bilo je lijepo i opušteno, malo se radilo, malo čavrljalo, malo obilazilo grad, bez presije i požurivanja, no hrpe fotokopiranih članaka uredno su rasle i punile registratore iz dana u dan. Talijanski mi, na sreću, nije trebao za neku ozbiljniju konverzaciju, čega sam se cijelo vrijeme potajno pribojavala. Toga sam ljeta zauvijek upamtila frazu: „Tutta posto, tutta posto!“ - Sve u redu, sve u redu!, koju je Krešo znao ponavljati u svojim čestim telefonskim razgovorima. Iznenada i neplanirano, morao je na nekoliko dana otputovati u Grčku, gdje mu je ponuđen novi angažman. Ostavio nam je na raspolaganju i stan i ključeve svog auta i novce za hranu. Što reći? (U ovom su dijelu priče moje prijateljice ostale u još većoj nevjerici.) Uz to, imali smo dovoljno slobodnog vremena za izlet vlakom do Firence. Nakon par tjedana lijepog života u Italiji, s pokojom kilom i krpicom viška vratili smo se kući i još stigli otići na more.

Povratkom na jesen u Zagreb bilo je još poslova za Krešu, uglavnom tipkanja tekstova, telefoniranja…, a pojavili su se i prvi kompjuteri pa sam se u njegovom zagrebačkom uredu privikavala i na taj novitet. Radila sam kod njega nekoliko puta tjedno, paralelno u vrijeme dok sam spremala svoj diplomski rad. Uz radni stol je imao bogatu biblioteku s velikim brojem knjiga na engleskom jeziku, koje sam si ponekad posuđivala na čitanje, što mi je također bio lijepi bonus. A zahvaljujući Kreši prvi puta sam letjela avionom. Za njegov novi radni prostor u Zadru trebalo je prebaciti računalo u košarkašku dvoranu Jazine, tamo ga instalirati i u posao uputiti njegovu zadarsku suradnicu. Po mene je iz Zadra poslao vozača, osigurao mi smještaj u hotelu Kolovare, a za povratak u Zagreb uručio avionsku kartu, za moj prvi, kratki, ali slatki let.

Danas mi je žao, ne zbog sujete, da nemam niti jednu zajedničku fotografiju s Krešom. Na vrijeme naše suradnje podsjeća me tek nekoliko mojih crno-bijelih fotki iz Bologne i Firence, a jedinu opipljivu uspomenu na to doba imam s Eurobasketa '89: crno-zlatnu keramičku kutijicu koju mi je poklonio grčki organizacijski tim, s kojim sam surađivala u vrijeme tog košarkaškog prvenstva. Održano je u lipnju 1989. u zagrebačkom Domu sportova, kada me je šef angažirao na izdavanju akreditacija i ulaznica za VIP goste. Karte za sve utakmice dobio je i moj poseban VIP gost, trinaestogodišnji brat, koji je među navijače stigao iz Rijeke.

Poslije Eurobasketa Krešu su putevi vodili na razne strane: u Zadar, Grčku, Ameriku, a ja sam u jesen '89., nekoliko mjeseci nakon diplomiranja i nakon - zbrajam tek danas - dobrih deset godina honorarnog raduckanja, dobila posao u struci i „za stalno“. Tako je nekako spontano završila i naša suradnja, koje sam se intenzivno prisjetila lani, u vremenu sveopćeg globalnog i svog osobnog resetiranja, u vrijeme kada mi je Zagreb izgledao sumorniji no ikad. Čupala sam iz sjećanja - te nikad čudnije 2020. - vedre slike iz prošlosti, iskrsnuo je odnekud i Krešo i Bologna i sva ta nesvakidašnja priča i još puno drugih dragih ljudi, susreta i mjesta, da me podsjete da nije uvijek sve bilo tužno i sivo.

Drugi razlog intenzivnog prisjećanja na Krešu skorijeg je datuma, a poticaj upravo  njegova autobiografija za koju sam nekad davno u Bologni kopirala novinske izreske. Da skratim vrijeme svom sinu koji zbog sportske ozljede mora dugo mirovati i ne odustajući od iscrpljujuće borbe s njegovom digitalijom, tražim neku knjigu kojom bih ga privoljela na čitanje. Možda o nečemu što najviše voli, o sportu, nekom sportašu…, razmišljam ubrzano i sjetim se da sam pročitala da je izašao Krešin životopis. U moru banalnosti i crnila kojima smo bombardirani - i ako još nije sve izgubljeno - voljela bih da u dobrim knjigama pronalazi putokaze, a u dobrim ljudima, kakav je Krešo bio, uzore. Ne tvrdim to samo zbog osobnog, pozitivnog iskustva i zato jer je meni bio dobar „šef“. Pozitivnih priča o njemu je nebrojeno, koje nisu tek kurtoazne riječi o jednom sportskom velikanu. Ne sjećam se, samo kao detalj, da se Krešo nije sagnuo prema ispruženoj ruci u zajedničkim šetnjama bolonjskim ulicama.

Pomalo iscrpljujuća bila je i moja potraga za Krešinom autobiografijom. Obišla sam pola Zagreba, i kioske i knjižare, što me je, u neku ruku i razveselilo: znači da moji nisu u pravu kad tvrde da jedino još ja kupujem knjige. U kiosku na Vrbiku, zadnja koja im je ostala, prodavačici je pala iza police i nije ju nikako mogla dohvatiti. Vratila sam se po nju idući dan; ja ponekad stvarno ne odustajem! Dok ju nekoliko dana bezuspješno tražim, gledam emisije o Kreši, prisjećam se onih osamdesetih, onih košarkaških utakmica i dvorana koje su mi obilježile mladost, našeg srčanog navijanja. Pratili smo strastveno Cibonu, doslovce disali s njom, isto tako i našu reprezentaciju, legendarnog Dražena. Ponovno čujem ona ranija, pomalo zaboravljena imena uz koja smo odrastali: Plećaš, Šolman, Dalipagić, Slavnić, Delibašić, Đerđa, Jelovac, Kapičić, Skansi, Tvrdić… I neka mi oproste ljubitelji nogometa (sine, oprosti!), dinamika te igre, ma samo broj pogodaka - koji nikada ne može biti nula:nula, škripa tenisica i zvuk lopte na parketu - moji su argumenti u korist košarke, iako nisam ja neki sportski znalac. No, s velikim guštom ponovno gledam Krešu na parketu i divim se s kakvom je samo lakoćom igrao! Čitam više o njemu, slušam što govore njegovi prijatelji i suigrači, i iznova otkrivam s kojom količinom ljudskosti je živio! Koja je stala u njegovih nepunih 47 godina, koliko je bio na ovom svijetu. Iz naše ljudske perspektive otišao je prerano, iz one druge možda obavio sve što je trebao, što mu je dragi Bog dao i namijenio. Iz moje perspektive, darivao lijepa sjećanja, koja su me - a tko bi to onoga ljeta '88. u Bologni rekao, da nije samo honorar u pitanju! - razvedrila u sumorna vremena.

Autobiografiju, na žalost, nije stigao završiti, to je prije dvije godine učinila njegova kćer. Odnedavno je ta knjiga, pod nazivom „Igraj, vjeruj, živi“ - uz onu grčku kutijicu s Eurobasketa i nekoliko mojih fotografija iz Italije - još jedna opipljiva uspomena na njega u mom domu. Sinu sam u posveti za brzi oporavak citirala jednu mudru Krešinu rečenicu, nadajući se da će ostale sam otkriti.

Moj talijanski je još uvijek tako-tako, možda malo bolji nego onda kada sam se javila na Krešin oglas. No, vjerujem da mi on ne bi ni zamjerio da je otkrio moje krhko znanje. Ipak ne gubim nadu da ću ga jednoga dana svladati, tako da još uvijek čuvam i svoje srednjoškolske udžbenike. Ima nešto u tom jeziku zbog čega ga volim, nešto umirujuće. „Mama opet sluša Talijane,“ rugaju mi se djeca. Čitam ovih dana - istina, uz mali napor - tekstove o Kreši i na tom jeziku. Uspijevam razumjeti i složenije rečenice, a odlično razumijem ove: „Era un gioccatore geniale. Era un uomo geniale.“ „Bio je genijalan igrač. Bio je genijalan čovjek.“ Nisam košarkaški ekspert i za prvu ne mogu suditi, ali za ovu drugu - to potvrđujem.

 

2021. Tatjana Jalušić

 

 

Krešin bicikl

Saša Lješković 25.5.2020.

Zadar. 1982 godina. Međunarodni košarkaški kamp. Stepenice studentskog doma. Sjedim, čekam starije drugove da dođu sa večere. Ja 14-godišnjak. Odjednom pored mene se pojavljuje naš domaćin, veliki Krešo. Skamenjen, vezao mi se jezik, a on pokušava da me oslobodi treme. Pola sata smo razgovarali. Pitao me kako se zovem, odakle dolazim, koju poziciju igram u timu, ko su moji saigrači, trener, kakav je Nikšić, Crna Gora... Ta nežnost u glasu, taj osmjeh, i danas me prati kada se pomene njegovo ime. Ja mali plej sa svega 176 cm, a on tako veliki. Zapitah se šta nas to spaja? Ko sam to ja, koji ne znam napraviti pravilno lijevi dvokorak, da mu skrenem pažnju. Gledati ga na terenu, pored klupe, u gledalištu bilo je fascinantno . Zapamtio sam to njegovo biciklo kojim je dolazio u Jazine tih dana. Čudu sam se čudio. Priuštio nam je mna kampu da gledamo prve NBA utakmice daleko ispred ostalih u Jugoslaviji. Volio je nas crnogorce, nikšićane. Jedino je nama iz Crne Gore i poslao poziv za učešće na kampu. A mi smo uzvratili učenjem košarke, druženjem sa zadranima, i ostali zauvijek zaljubljeni u Jazine i najvatreniju publiku na svijetu. Najmlađi tada, a danas sa 52 godine igram i dalje košarku sa svojim drugarima u veteranskoj ekipi i susrećemo se često sa vršnjacima iz Zadra i Hrvatske. Nadam se da će nam se ispuniti želja i da ćemo doći na Turnir koji se organizuje u Zadru i opet osjetiti u vazduhu, na ulici tu nežnost i taj osmjeh Krešin, posjetiti Jazine i kupiti majicu sa likom Krešimira Ćosića najvećeg evropskog igrača. Takvu majicu sam dobio na poklon od druga koji je posjetio prije par godina sportski butik u centru Zadra.
Budite ponosni na Krešu, a mi ćemo i u Crnoj Gori čuvati uspomenu na njega.
Saša Lješković dr. vet. medicine i pisac

Jedinstveni i neponovljivi Krešo

Damir Ćus 24.12.2019.

U osnovnoj školi volio sam sve sportove posebno nogomet koji je planetarni sport, ali Svjetsko
prvenstvo u Ljubljani 1970. i zlatna medalja definitivno je kraljicu igara kod pubertetlije smjestila na prvo mjesto.
Kraljica igara je koletivna igra ali vizija igrača sa brojem 11 bila je prepoznatljiva. Još je dublje vizija i misija Kreše došla do izražaja na kampu u Poreču 1983. kada je Krešo uz asistenciju "Glavice" ekipe podijelio mladim trenerima

Lako je bilo biti prvi kada si imao u ekipi Dina i Begija uz Vukovića te nadolazeće mlađahne Marcelića i
Komazeca. Međutim veličina Kreše je bio dolazak na " bezveznu" utakmicu u Pulu kada je mali Pazin
do pred nekoliko minuta do kraja sa playom i trenerom igračem držao domaćine na konopcima u gostima.
Znam kako je imati duplu ulogu svaka čast bila je ta jedna rečenica koja ti je dala poticaj da ostaneš u košari
u raznim ulogama do danas. Kada sredinom lipnja ove godine, točnije 18. 6. imaš privilegiju da sat vremena popričaš sa kćerkom Anom, tražiš i nalaziš usporedbe sa pokojnim ocem još jednom se iz prve ruke uvjeriš o kakvom se vizionaru radi. Uvjeriš se iz prve ruke da je stvarno to tako i bilo, da u tim mlađahnim godinama Krešo
je imao veliku zrelost da piše dnevnik i da je Ana "samo složila rukopise" ! Prolazi ti kroz glavu riječi Rate Tvrdića u gradskoj vijećnici Zadra, sjećanja Vlade Vanjka, uspoređuješ knjigu iz 2005. Nevena Bertičevića i supruge Ljerke, uspoređuješ Tonija Kukoča, Dražena Petrovića i Pina Đerđu.

Dolaziš do zaključka svi spomenuti i nespomenuti junaci kraljice igara su neponovljivi. Ipak Krešo je jedan
jedini uz poštovanje svih neponovljih! Krešo je jednistven kao igrač, trener, vizionar i čovjek! Oba dvije knjige
mogu se pročitati u jednom danu, ali u biti nikada ih niste pročitali jer ih iznova trebate ponovno čitati!
Ne samo to, navedene traže i prvi i drugi i treći produžetak i play off jer Krešo je to zaslužio!

Od lipnja sam stalno razmišljao o dubokim. Međutim očito da je ovo vrijeme pred Badnjak i Božić tražilo posebnu pažnju! I neka nam ne zamjeri obitelj Ćosić, u ovo vrijeme okupljanja obitelji moramo ponoviti već davno poznato
Krešo je bio ne samo član obitelji Ćosić, nego i hrvatske košarkaške ( i svjetske) obitelji i ne samo košarkaške obitelji!

Jedan jedini, jednistveni i neponovljivi legendarni Krešo Ćosić!