Mnogo je toga rečeno o legendi o Krešimiru Ćosiću. Taj jedinstveni fenomen koji se rađa jednom u sto godina, i kao da je došao, dao nam sve i otišao u nadi da ćemo nešto naučiti.

Na žalost, čini se da nismo ništa naučili od Kreše nakon njegove prerane smrti 1995. godine. Krešimir Ćosić nas je napustio 25.5.1995., prije točno 25 godina. Sa svojih 46 godina života ostavio je hrvatsku košarkašku scenu praznom.

Zadnja medalja koju je hrvatska reprezentacija osvojila bila je u Grčkoj u lipnju 1995., mjesec dana nakon Krešine smrti. Tada smo prestali biti svjetska i europska košarkaška sila. Za mjesec dana bit će 25 godina od naše zadnje košarkaške medalje.

Krešimir Ćosić je u kasnim 60-ima pomutio planove KK Zadru odlaskom na fakultet Brigham Young. Tamo je osvojio skoro sve što se moglo osvojiti i vratio se u Europu kao prvi stranac All American, heroj u državi Utah, prvi Europljanin na draftu NBA-a, a do nedavno je držao rekorde u asistencijama, skokovima i koševima za svoje sveučilište. Krešo se vratio u Zadar kao što je obećao, i s novim znanjem spojio europsku i američku košarku. Primijenio je ono najbolje s oba kontinenta, a rezultati su pokazivali točno to.

Da je Krešo prihvatio ponude NBA-a u 70-ima, imao bi odlične individualne uspjehe, ali koji bi bio njegov doprinos europskoj košarci, Zadru, reprezentaciji? U to vrijeme igrači nisu smjeli igrati za NBA tj. profesionalno i u reprezentaciji u isto vrijeme. Da je ostao, vjerojatno bi se povlačilo njegovo ime po današnjim NBA portalima jer kako kažu: Krešo je bio Magic Johnson prije Magica. Otvorio bi možda ranije ulazak europskih igrača u NBA, ali zar je to ultimativni cilj? Ili bi cilj trebao biti nešto više? Svatko bira svoj put. Ako nas je ičemu naučila 2020., to je da je neophodna promjena naših vrijednosti. Novac dođe i ode i u biti na kraju te nikada ne ispuni.

Odlaskom Kreše, otišla je i vizija hrvatske košarke, već 25 godina tapkamo na mjestu. Možda je ovo prilika da se prisjetimo svega što nas je htio naučiti (Izvor: Autobiografija Igraj, vjeruj, živi):

• Košarka je kolektivni sport, individualac ne može vrijediti više od ekipe;
• U košarci ne smije biti ega;
• Bez razvoja mladih talenata, nema budućnosti sporta;
• Individualni interesi ne smiju nadvladati interese društva;
• Zajedništvo ekipe se ne dešava preko noći, treba raditi na tome;
• Treba davati priliku mladima u igri;
• Mladi moraju poštivati starije iskusne igrače;
• Igrač nije samo sportaš, on je uzor, i kao takav se treba nastojati formirati kao kompletna osoba;
• Ono što igrač čini izvan terena, utječe na njegovu igru na terenu;
• Igrači se trebaju školovati;
• Materijalno te ne smije voditi u odlukama, mora postojati viši cilj;
• Ne trebaš se bojati zauzeti za ono što smatraš ispravni

Dragi naš Krešo, hvala ti na viziji i na neprocjenjivoj košarkaškoj ostavštini.

Zbog epidemiološke situacije uzrokovane koronavirusom, Dječji kampovi Krešimira Ćosića su odgođeni za ljeto 2021.

Zdravlje na prvom mjestu.

Udruga će u sklopu obilježavanja 25. obljetnice smrti Krešimira Ćosića, obnoviti fasadu i postaviti trajni koš u ulici Frana Alfirevića gdje je Krešo prvi puta zaigrao košarku.

Pred jesen smo bili gosti na obljetnici dubrovačkog Juga. Osim seniora, išlo je i nas petero juniora, kao ekipa Zadra. Put je bio dug i naporan. Vodio nas je Željko Cico Trioskot, kao trener i vođa puta. Dubrovačke su ulice bile krcate, cijeli je grad izašao na feštu. Svi su Dubrovčani već uvelike slavili, balali i pili, a naš nas je dubrovački šofer ipak uspio dovesti do hotela. Igralo se u Karmenu, po kiši. Bilo je svečano, vrlo lijepo i uzbudljivo. Tamo sam dao prvi koš za seniorsku ekipu.

Dubrovački koševi donijeli su mi i druge važne poene. Zbog igre u Dubrovniku i svoje prirodne visine prodro sam u prvu ekipu. Sastav seniora Zadra kompletirao se: Gjergja, Troskot, Marko Ostarčević, Stipčević, Čubrić, Franko i Feručo Jurišić, Valčić, Kresoja, Mile i Bruno Marcelić, Zanki, Košta, Komazec, Jelić i ja!

- Tako se vidi kako se njegovo razmišljanje mijenjalo, vidjelo se sazrijevanje njega kao košarkaša, čovjeka – rekla je Ana Ćosić Pajurin na dubrovačkoj promociji autobiografije Krešimira Ćosića, koja je ispunila dvoranu Visia.

- Krešo je mnogim igračima pokazao put, pokazao im kako ostvariti svoje snove, još kao igrač, a poslije i kao trener. Iako su svi bili protiv, on je odlučio napraviti smjenu generacije u reprezentaciji te uvesti u nju Kukoča, Divca, Rađu, Paspalja... – istaknuli su na promociji, koju je vodio dubrovački sportski novinar Davor Buconić, Krešini prijatelji, trener Vlado Vanjak i dr. Ivan Fatorini, dugogodišnji liječnik Cibone i reprezentacije. Promociji je nazočila i supruga pokojnog Krešimira Ćosića, Ljerka Čosić

- Kad je u pitanju Krešo bili smo privilegirani jer smo bili njegovi prijatelji. Odrasli smo skupa. Družili se sve dok on nije otišao u Ameriku. Ali, kad je Ana napravila ovu knjigu, iskreno, tad sam spoznao kako ne znam sve o njemu – naglasio je Vanjak.

- Bio je prvi stranac u All-American teamu, prvi koji je dobio ponudu da igra u NBA, ali je nije prihvatio. I ono što se malo spominje, a što je itekako važno – Krešo je za vrijeme Domovinskog rata radio u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu. Njegovo poznanstvo s brojnim kongresmenima, zatim obitelji Kennedy, pridonjelo je da Amerikanci steknu pravu sliku o događanjima u nas, o Hrvatskoj tijekom rata. Krešo je sve nas koji smo s njim igrali, družili se, učinio boljim ljudima. Prerano smo ga izgubili, ali ga nećemo zaboraviti. Njemu se nije zviždalo u niti jednoj dvorani, pa ni kad je igrao za Cibonu, a dolazio u Zadar. U Italiji je igrao za Virtus Bolognu dvije godine, a kad je poslije toga doša s Cibonom igrati protiv Virtusa Bologne doživio je ovacije.

U šetnji gradom nam je trebalo dva sata za proći nekih stotinjak metara. Svi su ga zaustavljali – rekao je dr. Ivan Fatorini. Isto je bilo i nakon karijere na Brigham Young Universityju gdje je 'zaradio' poziv u NBA, ali na kraju nije prihvatio taj izazov. 

- Nije ga prihvatio iz duboko ljudskih razloga, vjerujući kako bi tako izgubio iskonski motiv koji ga je i doveo u košarku, za koji je znao reći: 'Čar igre je u pravom, a ne u kupljenom nadmetanju'.

Vanjak je otkrio kako je Ćosić, dok je bio u Zagrebu, igrao za Cibonu, uvijek imao u špagu nekoliko kartu. Jednu za Zadar, jednu za Ameriku, a jednu za Dubrovnik. Volio je nakon utakmice, natjecanja, otputovati iz Zagreba barem na jedan dan, doći i do Dubrovnika te se tu odmoriti.

- Na 51. stranici knjige je slika žgoljavog mladića za kojeg nitko nije mogao zamisliti da će igrati košarku, a na kraju je on izmjenio košarku. Bio je prvi play visok 210 centimetara. Krešo nije trebao postići niti jedan koš, ali je uvijek bio najbolji igrač na terenu. Sve je činio boljim igračima, kao što je sve činio boljim ljudima...

Nizala su se u dvorani Visia sjećanja na legendarnog košarkaša i čovjeka. Dubrovačka promocija njegove autobiografije koju smo čekali 35 godina, i koju je organizirao Košarkaški klub Dubrovnik i Udruga Dani Krešimira Ćosića, trajala je više od sat vremena, a čuli smo tek 'kap u moru'. Srećom, sve o velikanu ne samo hrvatske i europske košarke, već i svjetske, zapisano je na gotovo 400 stranica... 

https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/sport/kosarka/clanak/id/644933/quotigraj-vjeruj-ziviquot-ispunila-dvoranu-visia-kresimir-cosic-je-u-karmenu-protiv-juga-dao-prvi-kos-za-seniorsku-ekipu-zadra